Razgovor s gospodinom Dragom Sumanom, laureatom Godišnje pčalarske nagrade UPU PGŽ za 2018. godinu. Gospodine Suman, Vi ste proglašeni laureatom za dodjelu Godišnje pčelarske nagrade Udruženje pčelarskih udruga Primorsko-goranske županije za 2018. godinu. Ova nagrada Vam se dodjeljuje kao rezultat jednoglasne skupštinske odluke UPU PGŽ i to kao istaknutom pčelaru, inovatoru, predavaču i promotoru pčelarstva. Za nesebično dijeljenje znanja i ljubavi prema pčelama i pčelarstvu te iznimna postiguća i doprinos pčelarstvu Primorsko-goranske županije. Prilikom obrazlaganja Vaše kandidature za ovogodišnjeg laureaata, imali smo prilike steći uvid u neke od glavnih aspekata Vašeg bogatog životnog i pčelarskog opusa. Obzirom na Vašu impresivnu pčelarsku biografiju kroz ovaj razgovor, želja nam je bila prikazati presjek Vašeg bogatog pčelarskog iskustva. Stoga bismo voljeli saznati nešto o Vašem životnom i pčelarskom putu pa bih Vas molio za odgovore na nekoliko pitanja. I najljepše se zahvaljujemo na Vašim odgovorima i želji da s nama podijelite Vaše bogato iskustvo i savjete.
Otkud kod Vas tolika ljubav prema pčelama i zašto ste se uopće počeli baviti pčelarenjem?
DS: Moja ljubav prema pčelama proizlazi iz ljubavi prema prirodi kao i iz obiteljske tradicije, budući da je još moj pradjed imao pčele prije više od 100 godina. Pčelarstvu me privukla spoznaja da je pčelinja zajednica savršeno organizirano društvo. Djed je poginuo u 1. svjetskom ratu. Moj tata, koji je rođen 1912. godine je gnječio košnice da bi dobio med.
Ja sam išao po „iskucance“, pretresanje obavljao na 01.10., a nakon toga radio normalna društva. Moje bavljenje s pčelama počelo je upoznavanjem sa gospodom Čubrićem i Šegotom. Tada se počela primjenjivati drugačija praksa od primitivne tehnologije mojih predaka. Nakon 7 godina „studiranja“ koje i kakve vrste košnice, odlučio sam se za LR košnice. Prvog „iskucanca“ dobio sam od Milana Čubrića i od kojeg sam prve godine napravio 9 zajednica. Od njih, 7 uspješnih.
Sada ste pčelarska legenda, no kakvi su bili Vaši prvi koraci u pčelarstvu?
DS: A šta b’ ti ‘tio da ti kažem? Neki kažu da sam lud! A nisam lud, nego zaj***n! Znaš šta, prvi koraci su učenje! Nabava i proučavanje pčelarske literature te njezina primjena u praksi. Posebno važno je izučavanje biologije pčele i pčelinjeg društva, kao i komunikacija i druženje s vrhunskim pčelarima i znanstvenicima iz područja pčelarstva. Imao sam privilegiju surađivati s profesorom Đurom Sulimanovićem koji mi je, uz preporuku veterinara u Oklaju, pomogao pri uspješnoj intervenciji kod rješavnja problema američke gnjiloće. Zatim su tu profesor Nikola Kezić ali i drugi. Znaš šta, učenje nikada ne prestaje, pa sam u cilju dodatne izobrazbe boravio i u Australiji. I tamo sam savladao tehnologuju koja se, eto i danas primjenjuje u Hrvatskoj. Meni su pčele platile put u Australiju, a ja sam donio bogatstvo iz nje.
S Vaše 82 godine, još uvijek ste vrlo aktivan pčelar. Molimo Vas da nam kažete nekoliko riječi o tome kako se odvijao razvoj Vas kao pčelara, kao i Vaše pčelarske proizvodnje?
DS: Razvoj je rezultat velike ljubavi prema pčelama. U radu je važno što manje ometanje pčela, ali i pomaganje pčelinjoj zajednici, bez ciljane dobiti tj. računice. Pčele će nagraditi uloženi trud i ljubav. Kad čovjek otkrije život pčela, onda o njima postane ovisan! Jedino možeš volit djecu više od pčela! Sada imam 60 zajednica. Sin traži da se smanji, ali otac se ne da! Ha, ha… Ja sam u životu sa pčelama doživio svašta. Najveća tragedija je varooza. To sam prvo doživio u Donjem Zagonu i u Dalmaciji. U Zagonu je bila katastrofa, tol’ka da sam na svakoj pčeli koja je još ostala živa, imao prilike vidjeti po dvadeset varoa. Samo su mi dvije zajedice ostale žive. Nakon smrti majke, oca i supruge, nisam tako plak’o kao nikada do tada! Toliko sam bio žalostan zbog gubitka pčela!
Obzirom na Vaše bogato pčelarsko iskustvo, što biste istaknuli kao najveće postignuće Vaše pčelarske karijere?
DS: Pčele mi uljepšavaju život. Između ostalog, omogućile su mi izlječenje od nekoliko bolesti. Zahvaljujući pčelinjim proizvodima riješio sam čir na dvanaestercu, probleme s cirkulacijom, reumu, paradentozu, hemoroide… Prije 40 godina imao sam problem s gastriritsom, a danas me doktorica pita da što ja to uzimam – da i ona uzme. Eto, bavi se sa pčelama i nećeš ići kod doktora! Zašto su stogodišnjaci preko 80% pčelari? Tko to može reći? Koja medicinska struka?
U 200 država se ne smije govoriti da su pčelinji proizvodi lijek, dok samo pet država pčelinje proizvode priznaju kao lijek. I to su Rusija, Bugarska, Kuba, Rumunjska i Tajland. Lječnici ne znaju, pazi šta ti kažem! Uza sve to, pčele su mi donijele i ekonomsku korist. A pomaže i u seksu! Šala, šala… Ali slušaj, za tu matičnu mliječ… Nju triba uzimati svaki dan u nekom preparatu. To ti je kod mene sa bevandom. I ja ti uvijek znam gdje mi je lončić od bevande! Ha, ha…
U četiri mandata, odnosno 16 godina bili ste član Upravnog odbora Hrvatskog pčelarskog saveza, od čega u jednom mandatu i predsjednik Saveza. Kakvo je Vaše mišljenje o pčelarstvu Republike Hrvatske, a kakvo o pčelarstvu Primorsko-goranske županije?
DS: U Hrvatskom pčelarskom savezu, preciznije u Upravnom odboru Saveza, trebali bi biti provjereni ljubitelji pčela, bez utjecaja osobnih i financijskih interesa. U Savezu svaka generacija ima svoje probleme. U moje vrijeme, problem je bila pretvorba i pitanje tko će naslijediti imovinu HPS-a. Najveći moj uspjeh, uz pomoć suradnika u HPS-u, je bio što smo spasili HPS od propasti. Razgrabljena su poduzeća s opremom. Govorim o Medeksu, Centrali… A vidiš, HPS je ipak sačuvao svoju imovinu. Najveća pobjeda HPS-a jeste prodaja meda na kućnom pragu tj. direktan pristup tržištu bez prosrednika i isključenje grupacije menadžera i trgovaca u upravnim strukturama HPS-a, onih koji su postavljali pravila za trženje meda i podizali ljestvicu uvjeta koji su se morali zadovoljiti da bi se pristupilo tržištu. Kada bi nekim slučajem ljudski rod upoznao organizaciju rada pčelinjeg društva mi bismo bili u blagostanju po pitanju politike i našeg županijskog pčelarstva. U Primorsko-goranskoj županiji treba više jedinstva, jer su interesi pčelara isti. I uvijek triba govoriti istinu! I nek’ se ne prave ludi i nek’ se počnu baviti pčelama, a ne nebitnim stvarima. I onda dolazi uspjeh.
Koliko Vam znači dodjela Godišnje pčelarske nagrade Udruženja pčelarskih udruga Primorsko-goranske županije?
DS: Znaš šta, svako priznanje je ugodno. Tako i ovo priznanje pokazuje da je pčelarska zajednica ocijenila moj rad i aktivnosti u pčelarstvu značajanim.
Koji bi, po Vašem mišljenju, bio najbolji pravac razvoja našeg pčelarstva u budućnosti?
DS: Svaki čovjek, a posebno onaj koji donese pravila na razini države, trebao bi poznavati ulogu pčele u prirodi pa u tom smislu raditi na zaštititi pčele i poticati razvoj pčelarstva. I znaš šta? Ti ne moš’ biti minut pored košnice i ne znati što ti je u košnici. I to bez gledanja, ostaje ti samo provjeriti.
Vaš savjet za sadašnje i buduće pčelare?
DS: Svaki čovjek koji želi uspjeti mora dobro promisliti čime će se baviti. I donijeti odluku i krenuti! I biti uporan i ne odustajati! Nema uspjeha bez vjerovanja u sebe. Uspjeh je tamo gdje ti priznaš da si gubitnik! Samo kad priznaš greške možeš reći da učiš.
I mnogi pitaju, kol’ko ja meda mogu dobiti? A ja im kažem – NIŠTA! Onda kažu, pa zašto bih ja onda se bavio pčelarstvom? A onda kad ne znaš, onda se nemoj ni baviti time! Imam ti ja tri pravila za mlade pčelare. Ja im kažem – ja ću vas primiti, ali me triba slušat! I kažem im – nisam vam ja lak nego zaj***n! Vidjet ćete! I treće – očekujte da vas otkačim u svako doba dana i noći. Ha, ha, kad se muči se i nauči! A, ako nije dobar sa pčelama, znaš, ja b’ga mlatn’o!
Naravno, pomažem uvijek, ali nakon prvih koraka i tog, nekog perioda pokazivanja, triba pustiti te mlade da se sami razviju. A savjet svima – čuvaj naslijeđe i ne raskućuj. I ne idi u banku po novce. Pčele i rad sa njima ti pomognu da se u banku ne mora ići. Pomogne to, znaš, i to jako. Sposobnost snalaženja u životu je odlična stvar.
Razgovor vođen 23. siječnja 2019. godine.
Razgovor vodio: Dražen Lušić
